Sjedimo udobno ukrštenih nogu, širom otvorenih očiju. Gledajući ravno naprijed, posmatramo odraz sopstvenog tijela u prostoru. Razvijamo osjećaj udobnosti i svijest o mjestu i položaju u kome sjedimo. Postajemo svjesni prostorije, svog tijela i svih oko nas.

Ublažavajući svaku fizičku napetost povezujemo se sa okolinom. Nastavimo da gledamo ravno naprijed, razvijajući pogled široko, upijajući boje, oblike i sjenke i otkrivajući novu širinu.

Osluškujemo zvukove koji dopiru iz prostora. Otvorenih očiju stvaramo novu mirnoću i sposobnost da čujemo i veoma tihe zvukove, naročito one stalno prisutne na koje smo odavno navikli – elektronski uređaji, zvuk disanja drugih, otkucaji sata itd.

Pažljivo slušajući prostor, prihvatamo i sve što čujemo spolja. Lako zapažamo jače zvukove koji dolaze iz neposredne blizine (glasovi iz susjedstva, lavež pasa, zvuk pokretanja automobila…). Sa malo više pažnje slušamo i one tiše koji dopiru iz daleka (automobili u daljini, šum krošnji u dvorištu, glasovi djece na udaljenom igralištu…).

Polako i nježno spuštamo kapke i potpuno zatvaramo oči.

Zadržavajući široku pažnju i posmatrajući odraz udobnog položaja u prostoru, svjesni smo sazvučja koje nas okružuje i svih koji mirno sjede oko nas.

Trenutak kad zatvorimo oči uputiće nas da suptilnije i lakše posmatramo i osluškujemo sopstveno disanje. Pratimo udah (od početka i sve dok traje), zapažamo i čujemo pauzu (što jasnije, koliko god nam se činilo da je kratka) i izdah (zapažamo razliku u zvučnosti i trajanju u odnosu na udah).

Pa iznova: udah – pauza – izdah – pauza.

Postajemo svjesni razlike svakog udaha u odnosu na prethodni, drugačije i jasnije pauze i novog izdaha.

Ostajući u pažnji, razvijamo tišinu i sposobnost da otkrivamo razlike u odnosu na momenat kad smo sjeli u položaj.

Uz tišinu razvijamo i sposobnost da osluškujemo sopstveno biće. Slušajući otkucaje srca, postajemo svjesni i ostalih damara u tijelu. Ostajući potpuno mirni (uspravnih i dugačkih leđa), kroz tišinu postajemo svjesni životnog procesa koji teče, sad i ovdje.

Pažnjom prolazimo kroz stražnji dio svog tijela, posmatramo prava i široka leđa, opuštamo mišiće iza očiju, mišiće na licu, donju vilicu i jezik.

Postajemo potpuno svjesni svog perifernog vida, koji se poput objektiva fotoaparata smanjuje kako bi uhvatio širu scenu. Ta slika nas vraća i opet uključuje u prostor u kome ćemo vježbati.

Namjera da sjedimo mirno u udobnom položaju, samoposmatranje i zapažanje, potom "udaljavanje i vraćanje" pomažu nam da ostanemo potpuno prisutni i pažnju posvetimo izgovorenim riječima i instrukcijama na času.

Izgrađena namjera, mirnoća, široka pažnja, budnost i prisutnost pomoći će nam da lakše primijetimo kada misli odlutaju ili kada nam vlastite predrasude i pretpostavke zasmetaju da čujemo i “dokučimo” uputstvo.

Često kroz sugestiju da osluškujemo sopstveno tijelo, čujemo i našu namjeru da ćemo biti potpuno prisutni, pažljivi i otvoreni za riječi koje nas kroz svjesni pokret vode u položaj.

Suvislo je pitanje šta u stvari znači slušati sopstveno tijelo. Kojim jezikom tijelo uopšte govori?

Mnogima od nas poznati su svakodnevni zvukovi pucketanja i škljocanja ukočenih zglobova poslije buđenja. To bi mogla biti osnova za slušanje tijela. Ipak, češće nam tijelo govori kroz senzacije koje prepoznajemo u položajima. Stoga je osluškivanje tijela u jogi primarno usklađivanje s onim što trenutno osjećamo i upućuje nas na razvijanje svijesti o novim osjećajima koji se javljaju u tijelu.

Poziv da slušamo svoje tijelo na času joge trebalo bi da je podsjetnik da poštujemo sopstveni kapacitet u položaju. Spoznaja ličnih mogućnosti u tijelu dopušta nam da se povučemo ako nam poza na neki način ne odgovara.

Takođe, podsjeća da ostanemo prisutni sa svojim iskustvom, da preuzmemo odgovornost za svoju sigurnost i da u praksi njegujemo načela neozljeđivanja (ahimsa) i samosaosjećanja (karuna).

Osluškivanje svog tijela u tom pogledu znači naučiti razlikovati osjećaje koji su moguće štetni, poput oštrog bola u zglobovima, od onih koji mogu biti intenzivni i naizgled neugodni, ali su zapravo korisni, poput zdravog istezanja mišića.

Ostajući u dnevnoj praksi joge, iz vježbanja u vježbanje, istraživaćemo i suptilnije načine kojima tijelo govori.

Kroz suprotnosti kao karakteristike i kvalitete koji su svojstveni svim stvarima, uključujući i nas, razvijaćemo i nove načine za samoosluškivanje. Dva kraja spektra suprotnosti vode nas kroz nove prostore u tijelu i daju nam novi senzibiltet. Na primjer, naučićemo da kroz težinu u tijelu nalazimo lakoću, da kroz toplinu otkrivamo hladnoću, da pojave koje opisuju intenzitet kao spore i tupe istovremeno posjeduju oštrinu ili su prodorne.

Razumijući suprotnosti, razumjećemo zašto je osluškivati tijelo tako važan dio joge.

Njegovati više suprotnih kvaliteta znači uvoditi cijelo biće u ravnotežu, sklad i harmoniju.

Sve ovo može nam pomoći u samostalnoj praksi joge.

Na primjer, ako nam je vruće ili smo rasijani i neuzemljeni, možemo lagano vježbati sjedeće pložaje i blaga savijanja naprijed sa fokusom na donji dio tijela radi uzemljenja.

Ako se osjećamo teško, tupo i letargično, možemo vježbati stojeće položaje ili savijanja unazad kako bismo pokrenuli gornji dio tijela i stvorili malo lakoće.

Hari Om